Tvoje tijelo - moja kuća

Gotovo je opće poznato da su literarne veze među različitim tekstovima, čak i onda kada ih ne možemo sa sigurnošću dokazati, ponekad toliko snažne da odmah primjećujemo njihovu savršenu korelaciju. Arsenov se stih posve slučajno nametnuo kao rješenje ove zbirke, stoga sam odlučila pretvoriti ga u ključ i pružiti ga čitatelju da njime otvori vrata i uđe u kuću teksta, u njegovu bit. Vrata se, dakako, mogu i razvaliti, brava se može obiti, može se ući kroz prozor, kroz dimnjak pasti u pepeo kamina i ostati čađav od poezije. Uistinu, ljepota čitanja jest u tome što svatko ima pravo odbiti ključeve koje mu nudi priučeni bravar i pouzdati se u dužinu vlastitih prstiju koji će sa svake stranice ukrasti neku novu, dotad neprimijećenu misao ili figuru. 

Ipak, Plovna mjesta, prva pjesnička zbirka Sanje Baković, autorice koja je svoj stil izbrusila na radionicama zagrebačkoga Centra za kreativno pisanje, već na prvo čitanje otkrivaju vezu s naslovom ovoga osvrta. Tri su konstitutivna elementa zbirke: stalna mijena lica, konkretnost prostora te motivi tijela i tjelesnosti koji taj isti prostor nastanjuju. 

Nemoguće je ne uočiti veliku zasićenost čovjekom i čovjekovim. U svakoj pjesmi pronalazimo barem jedan njegov dio: glavu ili lice, usne ili zube, oči ili zjenice. Tijelo se subjekta neprestano proteže i njegovi udovi iz posljednje strofe neke pjesme već gramzivo hvataju iduću. Mogao bi to biti osobni dojam kada brojke ne bi potvrđivale rečeno. Zbirka sadrži čak 77 različitih motiva tijela. Ukoliko ubrojimo i njihova ponavljanja, tada ih je čak 238, a svi su, ne uvijek ravnomjerno, raspoređeni unutar 70 pjesama. Iz računice su izostavljeni svi motivi toga tipa koji se ne odnose na čovjeka, primjerice: krila, ljuske, plivaća kožica ili zmijina košuljica; kao i oni koji su usko vezani uz tijelo, ali nisu tijelo samo: ožiljak, transfuzija, perut, karcinom, znoj i njima slični. 

Unatoč pooštrenim kriterijima, ipak se provukao broj koji, premda se bavimo riječima, ne možemo i ne smijemo zanemariti jer nas upravo on upućuje na posebnost stila, riječ je o svojevrsnoj poetici tijela. Takva konkretnost isključuje svaki oblik metafizike, premda ne i ozbiljnost. Subjekt je određen tijelom, ali u njemu nije zarobljen jer on sam i jest tijelo, ono je njegova jedina supstanca i jedini način doživljavanja svijeta, stoga se svaka rana očituje u fizičkom i konkretnom, a ne u patnji duha. Svaka će se unutarnja nesigurnost ili pozlijeđenost manifestirati na površini. Izdvojit ću tek dva primjera koja to jasno ilustriraju:

"deset knjiga o meditaciji u isto vrijeme posudila sam / u deset knjižnica grada Zagreba. / deset knjiga o zadubljivanju / o povezivanju s izvorom kozmičke ljubavi, / ništa nije pomoglo. / grudni koš bio je raskasapljena lubenica / na koju se skupljaju ose." (Zadubljivanje)

"kušamo zemlju, razgovaramo o nepravdi, / o bogu koji je sve blesavo uredio. / tebi su sve majice oduvijek tijesne, / maštaš da smanjiš sise, a ja da ih povećam." (Kretanje)

Kako bismo što jasnije odredili način na koji autorica oblikuje subjekt, zadržat ćemo se na trenutak na jednoj zanimljivoj pojavi. Mnogobrojni motivi tijela dijele se na vanjske i unutarnje, s time da su prvi nešto dominantniji. Ako je ono vanjsko premoćno, što to znači? Subjekt je uspostavljen samo kako bi bio jedinka posve nalik drugima, on se ne izdvaja, njegova su stanja općepoznata, svima razumljiva. Subjekt je to koji bi, u naletu bunta ili postmodernoga umora, sve svoje situacije mogao prepustiti drugome, da ih pričuva ili riješi, da u njima boravi kao u vlastitoj svakodnevici. 

Upravo se zbog takvoga pristupa ova zbirka lako prisvaja i pronalazi mjesto u čitateljevu iskustvu života. No, lirsko ja ipak nije posve prazno, jednim svojim dijelom ono se gradi i na unutrašnjem. Kosti koje su često i pobliže definirane (prsna kost, jagodična kost, kralježnica...) služe kao skela za izgradnju čovjeka. Na takav kostur autorica stavlja meso u koje smješta žile i moždinu i prokrvljuje ih. To su osnovni unutarnji elementi koji služe vanjskoj uspostavi nositelja zbirke.

Motiva je sedamdeset i sedam, što je s ostalim dijelom unutrašnjega? Kada je sastavljena vjerna replika ljudskoga obličja, fokus se prebacuje na one motive koji su ključni za stvarnost samoga subjekta i koji određuju njegovu fiktivnu osobnost. To su: srce, jajnici, uterus, posteljica pa i fetus. Netko bi pomislio kako će se među desecima motiva pronaći mjesta za želudac, jetru, pluća i bubrege, međutim, nema ih. Izostaje čitava utroba i to je znakovito. S obzirom na ono što imamo, usuđujem se reći da je naš subjekt podsvjesno zaokupljen mogućnošću postojanja lirskoga metatijela, odnosno on, i sam prikazan kao tijelo, neprestano traga za nekim drugim tijelom u pjesmi, tijelom adresata ili tijelom promatranoga. 

Nasuprot tome, odudarajući motivi poput jezika i glasnica funkcioniraju kao sredstvo artikulacije vlastitosti. Važno je uzeti u obzir da su motivi izvađeni iz konteksta i stavljeni u niz kako bismo ih lakše usporedili i pomoću njih stvorili moguću opću sliku koja ne mora nužno biti podloga svake pojedine pjesme. 

Sljedeći je bitan čimbenik prostor koji funkcionira poput matrjoške, u njemu uvijek pronalazimo manji i još manji oblik. Svijet se dijeli na gradove i otoke, a granice su izbrisane pa ne nalazimo zemlje, države. Kontinent i otok dva su pola čiji su glavni predstavnici Zagreb i Brač. Neprestano posredovanje između tih krajnosti oblikuje subjekt koji se ne prestaje kretati, ne prestaje osvajati prostor. 

Ipak, najvećim je dijelom vezan uz otok, okružen morem i izložen njegovu stalnu djelovanju, pa i u prostoru Grada on neprestano osjeća to fantomsko more. Njega ne određuju političke granice jer je suština svakoga otoka u isto vrijeme nepripadnost i mogućnost da se pripada svima. Brač je tako toponim koji ima fiksiranog označitelja, ali nije označenik. On je slobodna, plutajuća točka koja na različitim geografskim širinama može promijeniti svoje stanovništvo i jezik, ali iskustvo otočkoga života koje sa sobom nosi ostaje nepromijenjeno. 

U trećem dijelu ove 'literarne igračke', u konkretnim mjestima, nalazimo manja područja kao što su kvartovi i ulice, zatim pojedine zgrade kao crkva i banka. Nakon njih slijedi još uži prostor kao što je soba, a ona može sadržavati još okvira kao što je, primjerice, kofer, u koferu su pak neki novi prostori, ali i sam čovjek može biti prostor pohrane, skladište osjeta i osjećaja. Cjelokupnu koncepciju vrlo dobro odražava pjesma Tajne:

"u mezzaninu ispod Dolca / na uglu već 60 godina/ buregdžinica Anđelka Nikolovskog, / pokraj stepenica sa istočne strane./mala prostorija, pločice u tirkizu, / četiri šanka, dva ogledala, / bež kaputi, cekeri s blitvom./pet lica, šest lica, / jedači bureka zauljeni do ušiju. / iz tanjura dimi se/ meso, jabuka, sir. / vilicom rasječeni nepravilni oblici, / svi prodani do pola dva."

Ne manje bitna karakteristika ove zbirke jest brojnost lica i njihovo međudjelovanje. Lica se smjenjuju ili prožimaju, suprotstavljaju ili tvore harmoničnu cjelinu. Promjene su skladne, često i stupnjevane, a očituju se kao niz glasova, adresata i prizora. Otkloni su vidljivi kako u pjesmama koje slijede jedna za drugom, tako i unutar pojedinih pjesama. Poezija je to u kojoj svako lice nalazi svoju ulogu, koja se tvori nabrajanjem i daje svoj prostor svemu postojećem. Sinergija živoga i neživoga ocrtava kaotičnost života dajući nam ne samo pjesničke slike nego i snažne pjesničke bljeskove koji nas preplavljuju informacijama. 

Takav postupak služi kao svojevrsni daljinski upravljač, a posljedica je njegova korištenja neprestana izmjena prizora na pjesničkom tv-aparatu. Nenaviknuta čitatelja ovakva bi poezija mogla iscrpiti, ali televizijski postupak jedino je moguće formalno rješenje koje je u stanju obuhvatiti suvremenu stvarnost i u isto je vrijeme kritizirati jednako jasno kao što to čini na sadržajnom planu. Preko najčešćih dvojnih i trojnih struktura možemo vidjeti i one višestruko složene, kao primjer izdvojila bih pjesmu Novi krug:

"kada noć nadre iz raspaljenih radijatora, iz procijepa glatkih ploha, iz posude s vodom koja vlaži zrak, noć gusta i masna, zgažena u sebe, oblijeva kao nafta iz bijelih kantica, / tada se uglavnom ne može ništa. / sve je rasprodano, u žljebovima šalice suhoća mljevenog bilja, majčina dušica, lavanda, melisa. kada noć nadre, mi smo spremni, na obrambenim linijama. ja sam porozna, razdražljiva i gipka, mrtve kore u crvenim žilicama cijede se prema unutra. // kada noć nadre, je li već došao trenutak u kojem se više neće moći / u novi krug."

Ova pjesma u prozi počinje trećim licem, motivom noći koja nadire, taj se motiv gradacijski širi, a u najvišoj točki stupnjevanja dolazi do obrata u kojemu se javlja obezličenje. U drugome dijelu ono se polako napušta i preko zamjeničkog pridjeva opet dolazimo do konkretnosti noći. Zatim se javlja prvo lice množine nakon kojega slijedi zanimljivi antiklimaks lica koji bi glasio: mi (smo spremni), ja (sam porozna), one (se cijede), ona (nadre), on (je došao) te na koncu bezlična konstrukcija – neće se moći. Vidimo, dakle, da oblik paralelno prati značenjsko nestajanje i gubitak svih mogućnosti. 

Televizijski postupak očituje se u nabrajanjima, u neprestanom uvođenju novih gramatičkih lica koja, ako se povežu s glagolima, djeluju kao titranje u pjesmi, kao minijaturni događaji pomoću kojih se postepeno dolazi do suštine. Ukoliko glagoli izostanu, pjesma se pretvara u katalog slika koje asocijativnom metodom neprestano proizvode nove slike, a tek ih širi kontekst pjesme povezuje i daje im smisao. 

Jedan je od prvih pokazatelja vrijednosti nekoga djela, ali i pokazatelj sposobnosti samoga pisca, osjećaj za mjeru riječi. U Plovnim mjestima nema prostora za iznenadne bujice, za suvišne vrtloge koji ne vode nikuda. Česta su tek stilska ponavljanja koja služe ritmiziranju izraza, a ponekada i kao sredstvo povezivanja, spona između strofa ili različitih slika. Neobavezni razgovor smješten je u prostore svakodnevice, egzistencijalna misao u živo tijelo, a psovka na rub neurona, u kuću Drugoga. Sve ima svoju kutiju i nekamo pripada. Upravo ta sistematičnost priječi da se niz sjajnih slika pretvori u kič. 

Zbirka Sanje Baković nepretenciozna je i dobro uklopljena u suvremena strujanja. Odmjerena izraza i gotovo u potpunosti oblikovana stila, nudi mogućnost istinskoga uživanja u poeziji u kojoj čitatelj prepoznaje vrijedno životno i književno nasljeđe.